Predestinacija protiv slobodne volje: što je biblijsko? (6 činjenica)

Vjerovatno je najveći problem koji ljudi imaju s doktrinama kao što je predodređenje to što misle da to nužno svodi ljude na robote koji ne razmišljaju. Ili, još bolje, neživim pijunima na šahovskoj tabli, po kojima Bog pomiče kako mu odgovara. Međutim, ovo je zaključak koji je filozofski vođen, a ne onaj koji je izveden iz Svetog pisma.

Biblija jasno uči da ljudi imaju istinsku volju. To jest, oni donose prave odluke i zaista su odgovorni za te izbore. Ljudi ili odbacuju evanđelje ili vjeruju u njega, a kada to čine, postupaju u skladu sa svojom voljom – iskreno.

U isto vrijeme, Biblija uči da su svi koji dolaze Isusu Kristu vjerom bili izabrani ili predodređeni od Boga koji će doći.

Dakle, može postojati napetost u našim umovima dok pokušavamo razumjeti ova dva koncepta. Da li Bog bira mene ili ja biram Boga? A odgovor, koliko god nezadovoljavajuće zvučao, je „da“. Čovek zaista veruje u Hrista, a to je delo njegove volje. On dragovoljno dolazi Isusu.

I da, Bog je predodredio sve koji dolaze Isusu vjerom.

Šta je Predestinacija?

Predodređenje je Božiji čin, kojim On, iz razloga u Sebi, bira unapred – zaista, pre postanka sveta – sve koji će biti spašeni. Ovo ima veze sa Božjim suverenitetom i Njegovim božanskim prerogativom da čini sve što On želida čini.

Dakle, svaki hrišćanin – svako ko istinski veruje u Hrista je predodređen od Boga. To uključuje sve kršćane u prošlosti, sadašnjosti i sve koji će vjerovati u budućnost. Ne postoje nepredodređeni hrišćani. Bog je unaprijed odlučio ko će doći Kristu po vjeri.

Drugi termini koji se koriste u Bibliji da opisuju ovo su: izabrani, izabrani, izabrani, itd. Svi govore o istoj istini: Bog bira ko je , jeste ili će biti spašena.

Biblijski stihovi o predodređenju

Postoje mnogi odlomci koji uče o predodređenju. Najčešće se citiraju Efežanima 1:4-6, koji kaže, „kao što nas je izabrao u Njemu prije postanka svijeta, da budemo sveti i besprijekorni pred njim. U ljubavi nas je predodredio za usinovljenje Sebi kao sinove kroz Isusa Hrista, po namjeri Svoje volje, na hvalu Njegove slavne milosti, kojom nas je blagoslovio u Ljubljenom.”

Ali ti ti. takođe može videti predodređenje u Rimljanima 8:29-30, Kološanima 3:12, i 1. Solunjanima 1:4, et.al.

Biblija uči da su Božije namere u predodređenju u skladu sa Njegovom voljom (videti Rimljanima 9:11). Predestinacija se ne zasniva na čovjekovom odgovoru, već na Božjoj suverenoj volji da se smiluje kome će se On smilovati.

Šta je slobodna volja?

Vrlo je važno da razumemo šta ljudi misle kada kažu slobodna volja. Akodefinišete slobodnu volju kao volju koja nije opterećena ili na koju ne utiče bilo kakva spoljna sila, tada samo Bog zaista ima slobodnu volju. Na našu volju utiču mnoge stvari, uključujući naše okruženje i pogled na svet, naše vršnjake, naše vaspitanje, itd.

A Bog utiče na našu volju. Postoje mnogi odlomci u Bibliji koji to uče; kao što je Izreke 21:1 – kraljevo srce je u ruci Gospodnjoj, on ga okreće kuda [Gospodin] hoće.

Ali da li to znači da je ljudska volja nevažeća? Ne sve. Kada osoba nešto radi, kaže nešto, misli nešto, vjeruje u nešto itd., ta osoba zaista i iskreno ostvaruje svoju volju ili volju. Ljudi imaju istinsku volju.

Kada osoba dođe Kristu vjerom, ona ili ona želi doći Kristu. On vidi Isusa i evanđelje kao uvjerljive i dragovoljno mu dolazi u vjeri. Poziv u evanđelju je da se ljudi pokaju i vjeruju, a to su stvarna i istinska djela volje.

Da li ljudi imaju slobodnu volju?

Kao što smo već spomenuli, ako slobodnu volju definirate kao potpuno slobodnu u krajnjem smislu, onda samo Bog zaista ima slobodnu volju. On je jedino biće u svemiru na čiju volju istinski ne utiču vanjski faktori i akteri.

Ipak, osoba, kao biće stvoreno na sliku Božju, ima stvarnu i istinsku volju. I on je odgovoran za odluke koje donosi. Ne može kriviti druge –ili Bog – za odluke koje je donio, jer djeluje u skladu sa svojom istinskom voljom.

Dakle, čovjek ima istinsku volju i odgovoran je za odluke koje donosi. Stoga mnogi teolozi preferiraju termin odgovornost nad slobodnom voljom. Na kraju krajeva, možemo potvrditi da čovjek ima istinsku volju. On nije robot ili pijun. On djeluje u skladu sa svojom voljom, pa je stoga odgovoran za svoje postupke.

Biblijski stihovi o čovjekovoj volji

Biblija pretpostavlja, više nego što navodi, sposobnost da osoba donosi odluke i djeluje, te realnost da je ona odgovorna, u pravom smislu riječi, za odluke koje donosi i djela koja čini. Na pamet mi pada nekoliko biblijskih stihova: Rimljanima 10:9-10 govori o čovjekovoj odgovornosti da vjeruje i ispovijeda. Najpoznatiji stih u Bibliji jasno govori da je čovjekova odgovornost vjerovati (Jovan 3:16).

Kralj Agripa je rekao Pavlu (Djela 26:28), skoro me uvjeravaš da budem kršćanin . On je sam kriv za svoje odbacivanje jevanđelja. Agripa je postupio u skladu sa svojom voljom.

Nigdje u Bibliji nema nagoveštaja da je ljudska volja nevažeća ili lažna. Ljudi donose odluke, a Bog drži ljude odgovornima za te odluke.

Predodređenje protiv čovjekove volje

Veliki britanski propovjednik i pastor 19. stoljeća, Charles H. Spurgeon , jednom je upitan kako može pomiriti Božjeg suverenavolje i istinske volje ili odgovornosti čovjeka. Poznato je da je odgovorio: „Nikad ne moram miriti prijatelje. Božanski suverenitet i ljudska odgovornost nikada se nisu posvađali. Ne moram pomiriti ono što je Bog spojio.”

Biblija ne dovodi ljudsku volju u sukob s božanskim suverenitetom, kao da bi samo jedno od toga moglo biti stvarno. Ona jednostavno (ako misteriozno) podržava oba koncepta kao validna. Čovjek ima istinsku volju i odgovoran je. A Bog je suveren nad svim stvarima, čak i nad ljudskom voljom. Dva biblijska primjera – po jedan iz svakog zavjeta – su vrijedni razmatranja.

Prvo, razmotrite Jovana 6:37, gdje je Isus rekao: „Sve što mi daje Otac doći će k meni, i ko god dođe k meni, ja ću nikad ne izbaci.”

S jedne strane imate božanski suverenitet Boga koji je u potpunosti prikazan. Svakog – osobi – koji dođe Isusu, Otac je dao Isusu. To nepogrešivo ukazuje na Božju suverenu volju u predodređenju. Pa ipak…

Sve što Otac daje Isusu doći će k Njemu. Dolaze Isusu. Ne vuku se do Isusa. Njihova volja nije pogažena. Oni dolaze Isusu, i to je čin ljudske volje.

Drugi odlomak koji treba razmotriti je Postanak 50:20, koji kaže: Što se tebe tiče, ti si mislio zlo protiv mene, ali Bog je to mislio na dobro , kako bi se to postiglo da bi mnogi ljudi trebali ostati na životu, kakvi su danas.

Kontekstovaj odlomak je da su, nakon Jakovove smrti, Josipova braća došla k njemu da osiguraju svoju sigurnost i s nadom da im se Josif neće osvetiti za njihovu izdaju Josifa mnogo godina prije.

Joseph je odgovorio na način da podržavao i božanski suverenitet i ljudsku volju, i oba ova koncepta bila su ugrađena u jedan čin. Braća su postupila sa zlom namjerom prema Josipu (navedena namjera dokazuje da je to bio istinski čin njihove volje). Ali Bog je mislio na isti čin za dobro. Bog je suvereno djelovao u postupcima braće.

Istinska volja – ili ljudska odgovornost, i Božji božanski suverenitet su prijatelji, a ne neprijatelji. Ne postoji „protiv“ između njih dvoje i nije im potrebno pomirenje. Našim umovima ih je teško pomiriti, ali to je zbog naših konačnih ograničenja, a ne zbog bilo kakve istinske napetosti.

Donja linija

Pravo pitanje koje teolozi postavljaju ( ili potreba da se pita) nije da li je čovekova volja istinska ili je Bog suveren. Pravo pitanje je šta je krajnje u spasenju. Da li je Božja ili ljudska volja konačna u spasenju? A odgovor na to pitanje je jasan: Božja volja je konačna, a ne ljudska.

Ali kako Božja volja može biti konačna, a naša volja i dalje biti iskrena po tom pitanju? Mislim da je odgovor da ostavljeni sami, niko od nas ne bi došao Isusu po vjeri. Zbog našeg grijeha i izopačenosti i duhovnog mrtvila ipalosti, svi bismo odbacili Isusa Hrista. Ne bismo evanđelje smatrali uvjerljivim, niti bismo sebe čak smatrali bespomoćnima i kojima je potrebno spasenje.

Ali Bog, u svojoj milosti – u skladu sa svojom suverenom voljom prilikom izbora – interveniše. On ne ukida našu volju, On nam otvara oči i time nam daje nove želje. Njegovom milošću počinjemo vidjeti evanđelje kao našu jedinu nadu, a Isusa kao svog spasitelja. I tako, mi dolazimo do Isusa po vjeri, ne protiv svoje volje, već kao djelo naše volje.

I u tom procesu, Bog je konačan. Trebali bismo biti jako zahvalni što je tako!